Bijeg u Nigdjezemsku

U ovo krizno vrijeme obilježeno pandemijama i ratovima umjetnost je ona koja nam pruža utjehu i bijeg od stvarnosti. Slučajno ili namjerno, svjesno ili intuitivno, to je osjetio i umjetnički ravnatelj 62. Glazbenih večeri u Sv. Donatu, zadarski pijanist Jurica Šoša, osmišljavajući sadržaj prve i medijima najzanimljivije večeri ovogodišnjeg festivala. Što je bolje od bijega u Nigdjezemsku, zemlju Petra Pana i njegovih prijatelja, gdje će svatko naći poveznicu s djetinjstvom. Svi smo u nekom trenutku odrastanja čuli za pripovijetku škotskoga književnika Jamesa Matthewa Barrieja, koji je početkom 20. stoljeća djeci želio pružiti oslobađanje duha i mašte unutar strogih viktorijanskih pravila života. Prije nego što se proširila svijetom kao literarni predložak za najmlađe, priča je zaživjela kao kazališna predstava, a njezinu je kazališnu notu pola stoljeća poslije prepoznao hrvatski skladatelj Bruno Bjelinski, pišući balet za odrasle interprete namijenjen cijeloj obitelji na narudžbu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, praizveden 26. studenoga 1966. Tako je nastalo baletno djelo Petar Pan, koje je kao hrvatski pandan Orašara odgojilo naraštaje novih ljubitelja kazališne umjetnosti. Pedeset godina nakon praizvedbe, 2016, djelo je zaživjelo i u modernoj, sjajnoj verziji talijanskoga koreografa i redatelja Giorgia Madie u izvedbi sjajnoga Zagrebačkog baleta, koja je bila na repertoaru nekoliko sljedećih sezona, a pandemijske 2020. jedna je predstava čak i prenošena streamingom na YouTubeu. I nakon toga, na žalost svih ljubitelja te kazališne čarolije, skinuta je s repertoara. Nadamo se da će novo vodstvo kuće naći načina da je vrati na repertoar, ukoliko kostimi i scenografija nisu rashodovani, što se često dogodi kada se neka predstava više ne izvodi.

Glazbena fantastika i lutanja mašte u prizorima predstave-baleta Petar Pan / Snimio Željko Karavida

Kao da je čuo te žalopojke iz Zagreba, u Zadru je Šoša odlučio da umjesto dosadašnjih koncertnih programa na otvaranju festivala koji vodi učini nešto za popularnost tog djela i na Jadranu. Njegova je smjela zamisao bila spojiti Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije koji tradicionalno proteklih godina otvara Večeri u Donatu, slavno Kazalište lutaka Zadar koje je važan kazališni pogon za sve naraštaje u gradu, i 30. obljetnicu smrti dvojice umjetnika iz glazbene i kazališne sfere: skladatelja Bjelinskog i doajena zadarskog lutkarstva Branka Stojakovića. Lutke i glazba kao simbol kulture Zadra tako su se na dvije scene ispred Sv. Donata netom nakon svečanog otvaranja festivala 6. srpnja spojile u jedinstven kazališni izričaj. Simfonijskim je orkestrom na desnoj strani ravnao skladateljev sin i dirigent Alan Bjelinski (kao i u slučaju baletnih izvedbi u Zagrebu), koji se još jednom pokazao kao naš izvrsni maestro, temperamentni vladar orkestralnih boja i agogike, koji crpi inspiraciju iz svih raznolikih žanrova kojima se bavi. Na vrhuncu je umjetničkih moći i šteta je što se češće ne može čuti u klasičnim projektima. Na lijevoj je pozornici, malo povišenoj, publika mogla pratiti dramsku radnju baleta, a istodobno imati i cijeli orkestar „na oku“, što nije slučaj u kazalištu s orkestralnom rupom. Za scenski je dio izvedbe Šoša zadužio dubrovačkoga kazališnog, filmskog i televizijskog glumca koji je posljednjih godina sve uspješniji redatelj opera, opereta i mjuzikla, Roberta Boškovića. Za pomoć pri adaptaciji baleta u lutkarsku kazališnu predstavu Bošković je angažirao dramskog pisca, dramaturga, novinara i urednika Ivana Weidlicha, koji je sastavio dramaturgiju s kraćim prizorima od onih baletnih, dodavši govorni početak i kraj koji naglašava moment „pričanja priče“ i „lutanja mašte“ u radnji.

U obitelji Darling otac i majka pričaju priču kćeri i dvojici sinova o Petru Panu i njegovim dogodovštinama, na kraju završavaju rečenicu i odlaze iz dječje spavaće sobe zaželjevši im laku noć s mišlju da se sve dogodilo samo u njihovim glavicama, ali posljednji prizor donosi nasmiješenoga glumca Lina Brozića kao Petra Pana u ormaru. Sve što se između toga dogodi splet je lutkarsko-plesačkih vještina, u čemu glumcima Zadarskoga lutkarskog kazališta pomažu profesionalni plesači beogradske scene mjuzikla (Izgubljeni dječaci i Gusari) i učenice suvremenog plesa u zadarskoj Glazbenoj školi Blagoja Berse (Vile i Indijanke). Pritom su djeca u „realnim“ scenama lutke, a u „fantastičnim“ glumci-mimičari, dok su ostali individualni likovi ovisno o dinamici kretnja i potrebi za plesnim izričajem lutke ili glumci. Fantastične lutke kreacija su venezuelanskog ilustratora Patricia Alejandra Aguera Mariňa, koji protekla dva desetljeća živi u Zagrebu i često radi lutke. Njegove su lutke snenih očiju, derivati dječjih crtančica, ponekad i hiperdimenzioniranih proporcija poput šest metara visoka Kapetana Kuke. Ali sve je to u svrhu ovladavanja prostorom i scenom kojom dominira jedrenjak s raznim scenskim promjenama scenografkinje Vesne Režić. Posebne pohvale idu majstoru videoprojekcija (Ivan Lušičić) i dizajnerici svjetla (Vesna Kolarec) koji su senzacionalno pretvorili prostor ispred crkve u kazalište i sami zid crkve u sastavni dio scenografije. Koreografiju u stilu vrhunskih mjuzikla osmislila je beogradska plesna umjetnica Milica Cerović, a posebne pohvale izvođačkom timu idu nasmiješenom spretnom Linu Broziću u naslovnoj ulozi, kao i lutkaru Jurju Arasu, koji je manevrirao golemim lutkom Kapetana Kuke. Vodstvo našega prvog ljetnog kulturnog festivala na obali pokazalo je da može sve, a sama predstava ide dalje, u smanjenoj i adaptiranoj inačici izvodit će se uz snimku ove glazbene izvedbe u sezoni Kazališta lutaka Zadar od rujna ove godine.